Zmije žive na svim područjima svijeta, ovisno o vrsti i mjestima gdje je njihov život i opstanak ovisan o njihovoj građi, tijelu, način prehrane i ostalim navikama tih životinja.
Tako gotovo nećemo uspjeti pronaći poskoka i čegrtušu u prašumama i močvarama kao i bjeloušku u pustinjama.
Naime, život određene zmije razvijao se kroz cijeli vijek njihova postajanja, njihov način prehrane, način lova i opstanka.
Ćegrtuša živi u pustinjskim predjelima sa mnogo pijeska gdje se ona sakriva od vreline sunca kao i način na koji hvata plijen.
Bjelouška je neotrovna zmija koja može narasti i do 2 metra, a plijen hvata uglavnom u vodi i visokoj travi vlažnih predjela. Plije su joj žabe, kukci, miševi, mladunčad ptica te puževi i sitne razne životinjice. Plijen guta cijeli pa čak kad joj plijen i prelazi širinu ždrijela.
Slična zmija je "jajarica" koja je ime dobila po načinu prehrane.
Ona se uglavnom hrani jajima ptica koje svoja jaja odlažu na zemlji , (galebovi i još neke morske i riječne ptice). Iako je jaje mnogo šire od njezinih čaljusti, ona jednostavno toliko razjapi čeljust da to naprosto izgleda nemoguće.
Međutim, evolucija je stvorila prilagodbu toj životinji, tako da ona to radi bez ikakvih problema.
U našim krajevima žive razne zmije otrovnice i neotrovne. Od otrovnica ću spomenuti samo 2 vrste koje zaslužuju pažnju.
Poskok (Vipera ammodytes), je zmija otrovnica naših gorskih pretežno kamenitih područja, mjesta u planinskim krškim područjima sa dosta kamenitih predjela, na otocima, uz morsku obalu, kao i gotovo u svim djelovima Hrvatske. Zimski period prespava u gnijezdu sakriven od vjetra , snijega i hladnoće.
Prvim zracima sunca izlazi iz skrovišta i gotovo potpuno nepomično sakuplja temperaturu sunca. To mu je potrebno pošto su reptili hladnokrvne životinje. Prepoznat ćemo ga po karakterističnoj šarenoj pruzi na leđima, malom izraslinom na nosu poput "roga", dužine od 30 do 80 cm. Rep mu je mali, tako da gotovo cijelu dužinu tijela ima podjednaku.
Tada su potpuno bezopasni jer su im reakcije i osjetila smanjena na minimum.
Međutim, za vrelih ljetnih dana sakrivaju se u skrovita mjesta u hladu, čak i na drvo i čekaju plijen.
Plijen su im uglavnom ptice, miševi, žabe kukci, neke manje životinje koje mogu uloviti.
Potpuno je pogrešna tvrdnja da poskok napada ljude, veće životinje ili uopće bića za koje smatra da im nije dorastao. Poskok kao i ostale zmije napada samo kada se osjeća napadnut, kad ga netko razdražuje, stane na njega. U bii poskok je vrlo plaha i strašljiva zmija i bježi glavom bez obzira. Ukoliko ga vidimo na putu, negdje na kamenu ili na grani drveta, mirno ga treba zaobići i ne dirati ga a pogotovo ga razdraživati ili napadati. Poskok je Zakonom zaštićena vrsta koja je u izumiranju baš zbog najviše ljudskih aktivnosti.
Najveća je zabluda da poskok napada ljude u skokovima čak do 2 m visoko ???????.
Poskok uopće nemože skakati, jer se kreće pokretom trbušnih mišića kao i sve ostale zmije.
U slučaju ugriza, posljedice mogu biti vrlo neugodne, doduše samo jako bolne, dok je smrt vrlo rijetka ali samo kod osoba sa vrlo velikim postotkom alergije na otrove. Takve osobe mogu umrijeti čak i zbog uboda nekoliko pčela.
Treba se što prije javiti liječniku.
Riđovka (vipera_berus)
.jpg)
Zmija otrovnica iz porodice ljutica. Naraste do 80 cm, najčešća otrovnica na našim prostorima, u narodu poznata i kao "šarka", "šarulja" ili "crnostrig".
Kao i ostale ljutice, ne progoni svoj plijen, nego čeka da joj plijen dođe na dohvat i tada ga napada smrtonosnom učinkovitošću. U usporedbi sa svojim većim srodnicima, riđovka je rijetko prijetnja čovjeku, no za male je životinje smrtonosna. Ima veliku glavu, uski vrat i debelo tijelo koje je manje i elegantnije od poskokovog, s kosom isprekidanom prugom koja služi za prikrivanje. Jezik joj je dug i rašljast. Njezini otrovni zubi leže preklopljeni u čeljusti, a izbacuju se prema naprijed kad zmija napada. Nakon što napadne, riđovka čeka da otrov počne dijelovati, jer će plijen pojesti tek kad je mrtav. Otrov riđovke je hemotoksičan što znači da se tkivo raspada te djeluje na krvni sustav, a pojedini ga znanstvenici smatraju toksičnijim i od poskokovog, te ga svrstavaju među najtoksičnije u zmijskome svijetu, ali vjeruju da zbog manje količine koju može uštrcati u ranu ne predstavlja niti približnu opasnost. Ipak, kod većine znanstvenika prevladava mišljenje da otrov nije veoma toksičan. Brojne statistike upućuju da u većem dijelu Europe ljudi češće umiru od uboda pčela nego od ugriza ove zmije, te da bi zdrava odrasla osoba najvjerojatnije preživjela ugriz i bez medicinske pomoći.
