U ovim vrelim danima, smeće koje se zatrpava počinje "kuhati", odnosno stvara se fermentacija organskih dijelova otpada pri kojem se kemijskom reakcijom oslobađa plin metan.
Metan je u smjesi sa zrakom veoma upaljivi i eksplozivni plin. Iako je u dubinama deponija postavljena mreža drenažnih cijevi kojima se plin metan izvlači na površinu zemlje i time se smanjuje njegova koncentracija ispod površine zemlje.
Ipak, sva se količina plinova nemože izvući na površinu, pa je ipak moguća katastrofa većih razmjera.
Najveći je problem što ta opasnost postoji desetljećima nakon zatvaranja deponije.
Možemo si samo zamisliti kako bi izgledao jedan grad kakav je Tokyo u Japanu koji ima stanovnika kao cijela Hrvatska, Slovenija i BiH zajedno, a na tako malom području.
Ne samo da Japanci to rješavaju na svoj poslovično ekonomičan več i na ekološki i rentabilni način.
Smeće se tamo odvaja već u domaćinstvima, tako da radnicima i strojevima na deponiji nije potrebno pregledavati otpad. Iz njihovih otpada dobiva se energija za domaćinstva, reciklirani dijelovi za proizvodnju papira i tekstila, staklo za proizvodnju ambalaže, tekstil za reciklažu.
Sve je to isto kao i u Zagrebu, otpad je otpad. Nemaju Japanezi neki "lijepi" ili mirišljavi otpad, samo imaju nešto što mi u Hrvatskoj nemamo, a to je odgovornost i iznad svega savjest i ljubav za okolinu u kojoj žive...nama nažalost.
