Da ima naivnih ljudi to je svima znano i poznato. Međutim, ova naivnost i hrpe gluposti teško je uopće shvatiti:
Naime, novinar "Večernjaka" prerušio se u Katarskog šeika, unajmio veliki Mercedes, unajmio i Katarsku princezu i krenuo put juga. Tamo u blizinu Zagvozda.
Pogledajte što Večernji list donosi o tome posjetu:
 |
| "Kupac" tunela Sveti Ilija, Zagvozda i Biokova |
Priča prva, kako je "Šeik" htio kupiti tunel Sveti Ilija:
Nakon što sam se, prerušen u bogatog katarskog šeika, uvjerio da bi naši ljudi začas prodali autoceste čim namirišu petrodolare, uputio sam se s ekipom prema jugu Lijepe Naše – u Zagvozd. U crnom mercedesu kraj mene je bila moja lijepa žena Ljiljana prerušena u pustinjsku princezu, direktor Arapskog centra u Zagrebu Mustafa Alajbegović koji je glumio prevoditelja, te mladi boksač Jasmin Buljić koji je igrao ulogu šeikova tjelohranitelja. Ovaj sam put želio vidjeti kako će na jugu Hrvatske reagirati kad saznaju da im Arapin musliman kupuje autoceste ako im obećam besplatan prolaz kroz tunel Sveti Ilija.
 |
| Na prodaju |
U Zagvozdu se u trenu oko nas okupila hrpa radoznalih mještana.
– Selam alejkum, merhaba! Da li ja to zaista vidim šeika ili sanjam? – prvi nam je prišao Antonio Bakšić, bivši Hajdukov pionir. – Ajmo popit kavu, evo tu je kafić. Šeiče, ju vont drink kofi?
– Dajte stišajte te ustaške pjesme, jebem mu majku! Stavite stihove iz Kur'ana ako imate! Pa vidite tko nam je došao u selo, pravi šeik! Sad osim Hasanaginice i Napoleona koji su tuda prošli evo imamo i šeika. Daj čovjeku donesi pravu kavu, a ostalima što žele. Evo, u ime sumještana želim dobrodošlicu šeiku i princezi. Recite mi kojim povodom je šeik došao u naše skromno mjesto – pitao je Bakšić prevoditelja Mustafu.
– Ma evo, šeik se jučer sastao s predsjednikom Josipovićem, premijerom Milanovićem i ministrom Hajdašem Dončićem i odlučio uzeti autoceste u koncesiju, uključujući i tunel Sveti Ilija. Šeik je plemenit i dobar i htio vas je osobno obavijestiti da više nećete morati plaćati tunelarinu. Usput, naravno, šeik gleda bi li mogao štogod uložiti u ovaj kraj.
Halal meso
– Drago nam je što će autocestu u koncesiju uzeti Arapi, jer mi smo bliži Arapima nego zapadnjacima, koji od nas samo žele napraviti robove.
– A s kime ovdje možemo razgovarati o mogućim investicijama? Tko je tu glavni?
– Ma pustite te glavne. Oni nam otjeraju sve investitore. Njihov kvocijent inteligencije ravan je mojoj tjelesnoj temperaturi! Ništa njih ne zanima. Sad ću ja pitati svog ujaka i neke ugledne biznismene koji se razumiju u posao, a ovi u općini su niškoristi.
Nakon što je obavio "važan" telefonski razgovor, Bakšić je počeo rukama tjerati muhe koje su oblijetale oko naših kava i ljutito se obratio konobarici.
– Daj, molim te, stavi nešto na šeikovu šalicu da mu ne idu muhe, zaboga miloga. Mi možemo tako piti, ali ne i šeik... Ispričavam se zbog muha, ali sada je vruće i ne možemo im stati nakraj. Nego, evo da vam kažem što bi bilo dobro za ovaj kraj. U Zagvozdu imamo samo tri dućana i tri kafića. Trebalo bi napraviti nekakvu tvornicu.
– Kakvu tvornicu?
– Pa evo, ujak mi je rekao da bi tu dobro išla izrada izolacije od ovčje vune, gradnja stambenih objekata, možete uložiti u stočarstvo i imati tu klaonicu za halal meso. Tu vam je blizu BiH i većinsko muslimansko stanovništvo i svi jedu isključivo halal meso. Bio bi to dobar biznis.
– Sve je to O. K., nema problema, ali mi bismo ipak razgovarali s ljudima koji obnašaju vlast, jer radi se o velikim investicijama, o milijardi eura.
Na spomen milijarde eura Bakšić je popio čašu vode i u tom trenu zazvonio mu je mobitel.
– Mario, molim te k'o boga, dođi, baš sam te mislio zvati. Ovdje je pravi šeik iz Katara koji bi ulagao. Ajde dođi da mu kažeš što bi trebalo. Evo, sad će doći jedan jako pametan čovjek i uspješan biznismen, a ja ću zvati donačelnika Borisa Mlikotu.
– Borise, evo sjedim s važnim ljudima, sa šeikom iz Katara koji bi htio investirati u Zagvozd i uzeo bi autocestu i tunel u koncesiju, a nas oslobodio plaćanja tunelarine.
– Molim? Pa to je strašno, vi niste normalni, zbog vas propada i Zagvozd i cijela država. Ajde bok!
– Hoće li doći donačelnik?
– Ma rekao sam ja vama! Kaže da mu je raspored popunjen do ponedjeljka. Ako ostanete tu do ponedjeljka, primit će vas, a prije ne može, morate se najaviti. To je strašno! Ali, evo, stigao je gospodin Mario. Ajde, molim te, Mario, reci šeiku što bi bilo najbolje za ulaganje.
– Pa ima svega. Ali s obzirom na to da oni imaju naftu, šeiku bih predložio sljedeće. S našeg Biokova teče zdrava pitka voda u more. Šeik bi mogao uložiti u gradnju punionice i tako bismo mi tu vodu flaširali i slali u Katar. Koliko mi je poznato, u Kataru nema dovoljno vode, a naša se slijeva u more. Mogli bismo napraviti dobru kompenzaciju. Mi ćemo u Katar slati vodu, a vi nama šaljite naftu.
– Imam ja još ideja. Evo, trenutačno se u Zagvozdu održava festival, kazališni susreti koje je prije par godina pokrenuo naš glumac Vedran Mlikota. Mogli biste se i vi uključiti u taj festival. I vaši bi glumci mogli tu dolaziti. To bi bilo super. Sad ću nazvati Mlikotu.
– Ej, Vedrane, jesi u selu? Ahaaa..., a kad dolaziš? Ma evo, ukratko, došao nam je šeik iz Katara koji bi htio investirati u naš kraj pa čak i u tvoj festival... A, šit, probat ću ga zadržati! Šeiče, evo Mlikota je u Imotskom, ali vratit će se za dva sata i bit će mu čast upoznati se s vama i veselio bi se da budete na večerašnjoj predstavi.
– Nažalost, moram se vratiti u Ljubuški jer katarska rukometna reprezentacija večeras igra ondje važnu utakmicu.
– Vedrane, ne može ostati, nažalost, mora ići. Aha, O. K., prenijet ću mu. Prijatelj Vedran kaže da je to velik i važan festival čiji je budžet pet milijuna kuna, što i nije malo. Rado bi s vama razgovarao o mogućoj suradnji ako ste sutra tu.
Mogu i dvije džamije
– Nema problema. Nego, recite vi meni, ja tu nigdje ne vidim džamije. Budem li se odlučio na ulaganje, doći će mnogo mojih suradnika i pomoćnika iz Katara. Znate, oni su veliki vjernici. Možemo li tu sagraditi džamiju kako bi se oni mogli moliti?
– Što se nas tiče, sagradite i dvije. Pa rekao sam vam na početku, nama je lakše živjeti s Arapima i muslimanima nego sa zapadnjacima.
 |
| Nije na prodaju |
I Mario i Antonio inzistirali su da odemo u konobu u kojoj su bili glumci da nas počaste ručkom i da usput upoznamo glumačke zvijezde. S obzirom na to da sam već nekoliko puta glumio šeika, bojao sam se da me netko od njih ne prepozna. Zbog toga smo se ispričali i užurbano krenuli put Vrgorca.
Priča druga, kako su "Arapi" htjeli kupiti "Dalmatinu"?
Iz večeri u večer na televiziji gledam Milanovića i Karamarka kako se svađaju zbog autocesta. Prvi ih hoće dati u koncesiju, drugi mu ne da. I shvatih da to njihovo prepucavanje nema smisla i da to može razriješiti samo šeik Hassan.
I tako sam jednu večer, iznerviran njihovom svađom, rekao svojoj ženi Ljiljani da mi ispegla haljine.
 |
| Autocesta Zagreb_Split (Dalmatina) |
– Idemo sutra kupiti autoceste – rekoh joj. – A i ti se preruši u pustinjsku princezu da nas ne otkriju.
Kad smo se već spremili, malo sam se zamislio: Hoće li me ovaj put provaliti? Prošle godine je na moje lažno predstavljanje nasjela Silvija Luks, prije dvije godine "stradao" je gradonačelnik Makarske, pa ove godine Ruža Tomašić, prije nje čak i Ćiro Blažević... Odlučih stoga povesti "pojačanje" – tjelohranitelja Jasmina Buljića, nabildanog mladića koji se bavi boksom, i prevoditelja Mustafu Alajbegovića, direktora Arapskog centra u Zagrebu. Dosad je svake godine prevoditelja glumila moja Ljiljana (iako ne zna ni a ni b arapski). Ali ove godine sam je odlučio poštjedeti muka muljanja. Neka ovaj put bude prava pustinjska princeza, poslušna i pokorna arapska žena, vrijedna svog muža, bogatog šeika Hassana.
Crni mercedes, šeik i princeza u tradicionalnim nošnjama, te prevoditelj i tjelohranitelj u skupocjenim odijelima, nisu mogli ni do naplatnih kućica Lučko neopaženo. Neposredno prije kućica prometni policajac ispružio je svoju stop palicu. No kad je vidio šeika i princezu, ljubazno nas je pozdravio i poželio nam ugodan boravak u Hrvatskoj. Usput je zaustavio nekoliko vozila kako bi nam oslobodio prolaz.
Kod naplatnih kućica prevoditelj Mustafa pokušao je naći nekoga s kim bismo mogli razgovarati o autocesti. No nitko nije htio govoriti, svi su nas uputili na ministra Hajdaša Dončića.
Na autocesti smo se zaustavili na odmorištu Brinje. Svi su gledali u mene, i domaći i strani turisti.
– Vidi ovu princezu. Pitaj Boga koja mu je to po redu...
Na to mu je prevoditelj Mustafa dobacio da je to šeiku treća žena.
– A znao sam. Jebi ga, a ja imam jednu kojoj ne mogu kupiti ni bajaderu, iako rintam ko Bandić, 24 sata na dan.
Posao već napola gotov
Sjeli smo u kafić, a prevoditelj Mustafa upitao je djelatnicu:
– Ima li netko s kime bi šeik razgovarao o autocesti?
– Ima, ima! Evo sad ću vam dovesti šefa i hvala bogu što je danas ovdje – odgovorila je i odmah ga dovela do našeg stola. Predstavio se kao Igor Cerić, voditelj regionalnih Ininih benzinskih crpki i odmorišta na autocesti.
– Evo, šeik bi volio uzeti autocestu u koncesiju pa je htio proći njome svojim automobilom.
– Da, to bi bilo sjajno! A što konkretno želi?
– Želi uzeti u koncesiju cijelu dionicu autoceste od Zagreba do Vrgorca na 50 godina.
– Hmmm, ne znam koliko vam je pametno uzeti je skroz do Vrgorca... Ovaj dio autoceste zimi vam je mrtav. Nema psa. Moja preporuka vam je da uzmete dionicu od Zagreba do Josipdola jer na njoj ima prometa i ljeti i zimi gotovo istim intenzitetom.
– Zanima me kolika je godišnja zarada na tim benzinskim pumpama?
– Nemojte se ljutiti, ali te podatke ne mogu vam dati, to je tajna. Ali kako sam vam već rekao, ovdje ima zarade samo ljeti. Zimi je sve mrtvo.
– Žale li se ljudi na cijene goriva? Naime, kad sam vidio kakve su vam cijene goriva, ostao sam šokiran.
– Naravno da se žale. I to ne samo domaći nego i strani gosti. Za Hrvate i njihove plaće 11 kn po litri goriva je puno. Pa pogledajte, domaći gosti čak ne sjede u kafiću, već u ovom obližnjem odmorištu na klupicama sa strane jedu svoje sendviče i sokove.
– To se svakako mora promijeniti i cijene se moraju sniziti. Ako bog da, i ako se uspijem dogovoriti s premijerom Milanovićem i ministrom Hajdašem Dončićem, što je u stvari već 90 posto dogovoreno, i uzmem autoceste u koncesiju, kupit ću i sve benzinske crpke na njoj. To će biti jako dobro jer mi imamo nafte i snizit ćemo cijene da s PDV-om i svim trošarinama litra goriva bude pet kuna.
– Uh, pa je li to moguće? Ne vjerujem da će vam to uspjeti jer na gorivu je ovdje monopol.
– Pa Milanović i Hajdaš Dončić rekli su mi da je donedavno bio monopol i na struju, ali više neće biti, a tako je i s gorivom.
– A što će biti s radnicima koji tu rade? Svi koji uzmu bilo što u privatizaciju ili u koncesiju prepolove radnu snagu i još dovedu svoje za puno niže plaće?
– Ne ne, to se neće dogoditi. Naprotiv, svi radnici će ostati jer vidim da rade i nema potrebe da se bilo što mijenja. Recite samo, zanima me, ako i to nije tajna – kolike su vaše plaće?
– Tu nema nikakvih tajni. Kao voditelj regionalnih Ininih benzinskih pumpi i odmarališta na autocesti, imam plaću od oko 10 tisuća kuna, a radnici imaju do pet tisuća kuna.
– Pa to je mizerno. Vaša plaća bit će pet tisuća eura, a radnici će imati dvije tisuće eura kad ja dođem.
Kad je prevoditelj Mustafa izgovorio visinu plaća koje je šeik obećao dati, djelatnice u kafiću koje su cijelo vrijeme pozorno slušale razgovor njihova šefa i šeika komentirale su između sebe.
Fotografija za uspomenu
– Isuse, jesi ovo čula? Dvije tisuće eura! Nadam se da će nam on biti budući vlasnik!
Kao i djelatnice u kafiću, i voditelj Cerić nije ostao ravnodušan na šeikovo obećanje o visini plaća, pa ga je oblio znoj.
– To bi bilo divno jer mi se zaista naradimo i zaslužujemo više plaće. Evo vam moj broj mobitela u slučaju da bilo što zatrebate. Možete se javiti u svako doba dana i noći.
Potom je zamolio za zajedničku fotografiju kako bi svojima doma pokazao tko mu je danas bio na pumpi jer mu bez fotografije sigurno neće vjerovati. – Ženo, nećeš vjerovati tko je sad bio ovdje i s kim sam razgovarao. Poslat ću ti slike na viber – uzbuđeno je sa svojom ženom telefonski razgovarao Cerić.
– Gospodine Ceriću, hvala vam što ste odvojili svoje dragocjeno vrijeme i ne morate se brinuti za svoje radno mjesto.
– Hvala vama na posjetu jer ste nam time učinili čast. Vidjeti šeika uživo je kao da ste sreli izvanzemaljca!
Cerić nas je otpratio do automobila, a mi smo krenuli do tunela Sveti Ilija kako bismo domaćem stanovništvu obećali besplatan prolaz kroz tunel.
