Malo koji religiozni čovjek makar jednom u životu nije bio upitan poznato ateističko paradoksalno pitanje, kojem je za cilj zanijekati Božiju svemoć, a koje se najčešće postavlja nakon što oponentu nestanu svi mogući argumenti, te hvatajući za slamku, nastoji da se iščupa iz beskrajnih hodnika ateističkih puteva beznaða i zablude, i samoga sebe, po ko zna koji put nasilu uvjeri da je sve ipak nastalo iz ničega. To se pitanje uglavnom formulira na takav način da će potvrdni ili negativni odgovor obavezno značiti da Bog nešto ne može. Primjer koji se najčešće navodi jeste: ''Ako je Bog svemoguć, može li onda stvoriti kamen koji ne može podići?'', ili tome slično.
Može li vrhunski arhitekta nacrtati okruglu kocku ili trokut s četiri ugla, može li plavooki Nijemac imati crne oči itd.
Primjera za ovo ima dosta, a svaka prosječno inteligentna osoba može ih smisliti bezbroj.
Ono što je zanimljivo i vrlo interesantno jeste činjenica da ateisti ili ljudi koji u svojim prsima nose ogromnu sumnju u postojanje Kreatora i Stvoritelja kosmosa, stalno iznalaze nove metode i načine da vjernike pokušaju uvjeriti da Bog ne postoji, pa makar i na način da izmišljaju ovako besmislena pitanja, koja i samima njima nisu nikakav dokaz da Bog ne postoji. Logično pitanje koje se samo nameće glasi: Zbog čega neko troši ogroman trud, napor i energiju da opovrgne postojanje nečega što po njegovom vjerovanju uopće ni ne postoji? Na ovo pitanje će nam najbolje odgovoriti jedna bivša ateistkinja koja kaže:
''Dok sam izazivala one koji su vjerovali u Boga, duboko u sebi sam se bojala kako bi me oni mogli uvjeriti u suprotno. Jedan dio mojih nastojanja išao je u smjeru da se oslobodim pitanja o Bogu. Ako mogu uvjerljivo dokazati vjernicima da su u krivu, problem je riješen i mogu slobodno nastaviti sa svojim životom.''
