Tako je u moje vrijeme dakle šezdesetih godina prošlog stoljeća u školi zaista nije bilo lako.
Nije bilo tada ni pedagoga ni direktora i savjeta škole. Dakle, učitelj je bio batina i bog.
Učitelj je sam donosio odluku dali smije ili može kazniti neposlušne i zločeste učenike.
Odgojne metode su bile slijedeće:
Stajanje u kutu učionice tijekom cijelog sata. Učenik se nije smio okrenuti prema ostalim učenicima niti pisnuti ni riječi. Ekstremno "jaki" prekršaji čak su se kažnjavali klečanjem u kutu. Ostali učenici su se krišom podsmjehivali "kažnjeniku". Jao nekome ako je "diktator" od prosvjednih osoba uočio da se netko podsmjehuje ili ruga "kažnjeniku", jer ga je trenutno snašla ista sudbina.
Kako su djeca i tada kao i danas bila nestašna i neposlušna, desilo se da pola razreda stoji u kutu, a polovica "prati nastavu".
Čupanje za kosu iznad uha. Naravno "diktatori" su znali gdje najviše boli. Tako se usred nastave moglo čuti djecu kako vrište i plaču od bola, ali to je tada bilo najnormalnije i na to se nitko posebno nije obazirao.
Potvrda o učinjenom "nedjelu u školi" od roditelja. Mislim da je bila najgora metoda. Naime, osim kazne u školi, doma si dobio malo više od onoga u školi.
Šibanje po prstima i dlanovima. Najgora metoda "vaspitanja" kako su tada zvali odgojno-popravne mjere u školi. Zna se i zašto su to tako zvali, zahvaljujući "srpsko-hrvatskom jeziku. Da, upravo tim redoslijedom jezičnog pisma i govora. Netko se tada bio "pobunio", zašto u Hrvatskoj nije bilo obrnuto, hrvatsko-srpskom jeziku. Taj je bio mjesec dana na istraživanju, najprije u Komitetu, a kasnije i dalje.
Zanimljivo je da je svaki učenik u mom razredu bio obavezan donijeti u školu "odgojno-vaspitno sredstvo", (čitaj šibu). Najbolji izbor šibe donosilac je bio nagrađen. Naime,ako je tvoja šiba bila najbolja, dobio si bonus kako tjedan dana za nagradu u slučaju "normalnog" neposluha nećeš biti kažnjavan. Sa druge strane, ako je tvoja šiba bila najslabija, odbacivala bi se i dobivao bi po prstima od donosioca najbolje šibe. Najkvalitetnije šibe bile su one tanke, vitke od vrbove grančice. Ta se savijala, nije pucala prilikom šibanja a dugo je trajala.
Često sam nakon škole doma pisao lijevom rukom jer mi je desna bridjela. Na upit roditelja zašto pišem lijevom, ispalio sam laž kako su nam u školi rekla da moramo znati pisati sa obje ruke.
Naime, da sam priznao da sam dobio batine, neznam kojom rukom bi onda uopće mogao pisati.
