Prvi zračni jastuci su se u automobile počeli ugrađivati još 60-ih godina prošlog stoljeća i to kao vanserijska vozila, Jaguar i Porshe.
Serijska ugradnja počela je 1994 godine u neka japanska vozila, a tek 1996 počinju se ugrađivati u sva novoproizvedena vozila.
 |
| Princip rada zračnog jastuka |
Vjerojatno mao vozača zna da u svom vozilu ima TNT eksploziv (Trinitrotoluol). Da, dobro ste pročitali, TNT je važna supstanca koja omogućava djelovanje zračnog jastuka.
 |
| Zračni jastuk u volanu za vozača |
 |
| Aktivirani zračni jastuk |
Svaki zračni jastuk ima senzor udarca smješten u prednji branik.Osim senzora sustav za okidanje i napuhavanje jastuka reagira na udarac (otprilike oko 20 Km/h). U momentu udarca, u 20 msec (milisekundi) se događa slijedeće: Senzor proslijeđuje informaciju o sudaru sustavu okidanja. Sustav posjeduje vrlo malu količinu TNT eksploziva koji se aktivira, vrši eksploziju i reakciju kemikalija Natrij Azida (NaN3), sa Kalijevim nitratom (KnO3), te silicijevog dioksida SiO2
. Kemijskom reakcijom se oslobađa natrij i dušik. Dušik napuhuje zračni jastuk. Sve se događa vrlo brzo, dovoljno da se spasi ljudski život.
